Neka ovo bude priča o domu. O domu onakav kakav jeste i o onom sto ga čini takvim.
Sedela sam ispod procvetale trešnje. Kada sediš na ovakvom mestu ne moraš da radiš ništa dodatno… Dovnoljno je da pustiš čula da uživaju. Malo dalje od mene, utabanim zemljanim putem prolazio je stariji čovek prosede kose. Videla sam da je zastao kod naše kapije, pokušavao je da mi privuče pažnju. “Znaš li ti devojko da je to najstarija trešnja ovde u kraju?”
Ja ćutim…on nastavlja. ” Da, da, najstarija.
Ne znam da li pamtim ovde i jedno drugo drvo toliko staro. Igrao sam se ispod tog drveta kao mali. Drugačija su to vremena bila….” Nastavio je svojim putem…ja sam ostala tu. Ispod trešnje, zamišljena.
Mesta sam uvek vezivala za ljude i hranu. Ova trešnja je neki vid našeg doma. Mesto gde se svako proleće okupljamo, spremamo nove recepte, pričamo o lepim stvarima. Danas mi, sutra neko drugi…nekada davno i onaj simpatični čika. Nije trešnja ta koja u njemu budi tu lepu setu…osećanja su to.
Dom nije mesto, dom su ljudi! Oni isti koji su sa mnom tog dana sekli tortu. Ljudi koji bi bili zajedno tada i na nekom sasvim drugom mestu. Trešnja je tu da nas podseti!… Da probudi u nama te emcije, da nas natera da se više okupljamo,više pričamo..
Sezona okupljanja ispod trešnje 2014. je zvanično otvorena.:)